Intrinzična inzulinska rezistencija u nedijabetičara i pojava hiperglikemije u teškoj akutnoj bolesti [ Intrinsic insulin resistance among nondiabetics and occurrence of hyperglycemia in critical illness]

Lukić, Edita (2016) Intrinzična inzulinska rezistencija u nedijabetičara i pojava hiperglikemije u teškoj akutnoj bolesti [ Intrinsic insulin resistance among nondiabetics and occurrence of hyperglycemia in critical illness]. PhD thesis, Sveučilište u Zagrebu.

PDF Download (1MB)

Abstract

Introduction: Insulin resistance is characterized by reduced response of target cells to exposed insulin concentration. It is part of type 2 diabetes, metabolic syndrome, obesity and underlying cause of cardiovascular and neurodegenerative diseases. Hyperglycemia commonly occures in the course of any critical illness. It appeares both among patient with or without apparent glucose metabolism disorder. We hypothesised that the cause of hyperglycemia in critical illness among patients without apparent glucose metabolism disorder lies in intrinsically increased insulin resistance of those patients. Patients and methods: Patients admitted to the intensive care unit of the University Hospital Centre Zagreb due to critical illness were included in the research. Patients with no history of impaired glucose metabolism were divided into hyperglycemia group (glucose >7.7 mmol/l, measured on at least two occasions) and normoglycemia group. Glycated haemoglobin during hospital stay and oral glucose tolerance test within 6-8 weeks after discharge were all performed in order to disclose patients with unknown diabetes or pre-diabetes who were excluded from the research. On the ambulatory appointment 6-8 weeks after discharge insulin resistance is assessed by indirect methods. Insulin resistance was measured with simple indices: QUICKI, HOMA-IR, log HOMA-IR HOMA2-IR Results: Research was concluded on 221 patients, 114 were in hyperglycemia group while 107 were part of normoglycemia group. There were no signifficant differences in age nor sex among groups. BMI, WHR and positive family history of DM type II showed higher values in hyperglycemia group. Patients in hyperglycemia group had signifficant higher values of insulin resistance measured with all simple insulin resistance indices compared with patients in normoglycemia group. Multivariate logistic regression analysis showed independent association of BMI, WHR, HOMA-IR and QUICKI with occurrence of hyperglycemia in acute illness. Conslusion: Occurrence of hyperglycemia in critical illness among patients without apparent glucose metabolism disorder is associated with intrinsically increased insulin resistance.

Abstract in Croatian

Uvod: Inzulinska rezistencija karakterizirana je smanjenim odgovorom ciljanih stanica na izloženu koncentraciju inzulina. Teško ju je odvojiti od šećerne bolesti tip II, metaboličkog sindroma i pretilosti, a nalazi se u podlozi nastanka kardiovaskularnih i neurodegenerativnih bolesti. Hiperglikemija u akutnoj bolesti čest je nalaz kod pacijenata hospitaliziranih u jedinicama intenzivnog liječenja. Javlja se kod pacijenata s prethodno poznatim poremećajem metabolizma glukoze (DM, IFG, IGT), kao prva manifestacija dotada nedijagnosticirane šećerne bolesti te kod pacijenta koji imaju uredan metabolizam glukoze prije i nakon hospitalizacije. Hipoteza istraživanja jest da je pojava hiperglikemije u teškoj akutnoj bolesti povezana s intrinzično povišenom inzulinskom rezistencijom kod pacijenata koji nemaju manifestan poremećaj metabolizma glukoze. Ispitanici i metode: U istraživanje su uključeni pacijenti primljeni u Zavod za intenzivnu medicinu Klinike za unutrašnje bolesti KBC Zagreb radi teške akutne bolesti. Pacijenti bez poznatog poremećaja metabolizma glukoze podijeljeni su u skupinu hiperglikemije (GUK >7.7 mmol/l u najmanje 2 mjerenja) i normoglikemije. Postojanje ranije neprepoznatog poremećaja metabolizma glukoze isključeno je određivanjem HbA1c za vrijeme hospitalizacije i OGTT učinjenim na ambulantoj kontroli 6-8 tjedana nakon hospitalizacije. Na ambulantnoj kontroli 6-8 tjedana nakon hospitalizacije pacijentima je uzet uzorak krvi natašte iz kojeg je indirektnim metodama određena inzulinska rezistencija. Inzulinska rezistencija određena je jednostavnim indeksima: QUICKI, HOMA-IR, log HOMA-IR HOMA2-IR Rezultati: Istraživanje je završeno na 221 pacijentu. Hiperglikemičnu skupinu činilo je 114 pacijenata, dok se u normoglikemičnoj skupini nalazilo 107 pacijenata. Analizom podataka među skupinama nije zamjećena statistički značajna razlika u dobi niti spolu pacijenata. Vrijednost indeksa tjelesne mase, omjera struka i bokova te pozitivna obiteljska anamneza šećerne bolesti bila je statistički značajno viša u hiperglikemičnoj skupini. Skupina bolesnika koja je razvila hiperglikemiju za vrijeme akutne bolesti ima statistički značajno višu vrijednost inzulinske rezistencije nakon hospitalizacije prema svim jednostavnim indeksima u usporedbi sa skupinom koja je ostala normoglikemična za vrijeme akutne bolesti. Multivarijatna analiza logističkom regresijom pokazala je neovisnu povezanost indeksa 76 tjelesne mase, vrijednost omjera struka i bokova, HOMA-IR i QUICKI s pojavom hiperglikemije u akutnoj bolesti. Zaključak: Pojava hiperglikemije u teškoj akutnoj bolesti povezana je s intrinzično povišenom inzulinskom rezistencijom kod pacijenata koji nemaju manifestan poremećaj metabolizma glukoze.

Actions (login required)

View Item

Downloads